Kao u bajci iz davnina: preko snježnih Alpa, zelenih brežuljaka i panonskih livada uspjela se – iako sve ovo zvuči kao ogroman teritorij – „razliti“ mala Slovenija. Kao i njene pčelice, dokazala je da nije bitna veličina već mudra raspoređenost, organizacija i adaptacija, a u unutarnjem uređenju red, rad i predanost zajednici.
Dok to ostatak naše disfunkcionalne ex-Yu obitelji uglavnom teže shvaća, Slovenija je – vođena tim vrijednostima – pčelarstvo pretvorila u disciplinu i jedan divan odnos, a sebe u srce europskog pčelarstva.
Anton Janša – slovenski šaptač pčelicama
Slovenci su toliko zadužili ovaj svijet da je UN proglasio Svjetski dan pčela na 20. svibnja, upravo u čast jednog od njih. Tog datuma 1734. godine rođen je Anton Janša – pionir modernog pčelarstva.
Janša, taj tihi šaptač pčelama s kranjskih brda, dospio je na poziciju prvog učitelja pčelarstva na dvoru carice Marije Terezije u Beču. Carstvo je tada krvarilo od ratova, blagajna je bila prazna, a carica mudro zaključila da su pčele neiskorišteni ekonomski resurs. Šećerna trska bila je skupa i uvozna, pa je med bio jedini „šećer“ za običan puk, a vosak je držao budnim crkve i radionice svijeća.
„Marija, honey, imam rješenje“, rekao je Janša. Valjda.
U doba kada se vjerovalo da trutovi nose vodu, a pčele su „muhe s medom“, Janša je unio prosvjetiteljski red koji je oduševio carsku administraciju. Umjesto da pčele guši sumporom u pletenim košnicama, usavršio je drvene košnice s pomičnim dnom ili krovom koje se slažu poput ladica. Pčelari su mogli uzeti med, a da pčelicama ne padne dlaka s glave (ili krilo) – i učinkovitost proizvodnje se usto drastično povećala.
Slovenska kranjska siva pčela, tzv. sivka, bila je i ostala odraz samog naroda: mirne naravi i nevjerojatne radne etike. Dok se druge rastrošno troše (nećemo prozivati da ne bi bilo stereotipiziranja po nacionalnoj osnovi, ali – talijanske), slovenska sivka zimi živi „na minimalcu“, čuvajući snagu za proljeće. Marija Terezija je htjela upravo taj genetski materijal za oprašivanje.
Ok, ovo sad zvuči sve lošije. Vratimo se na Janšu.
Ljubav i poštovanje koje je Janša osjećao za pčele bila je tolika da je radio s njima golim rukama – nikad nije nosio zaštitnu mrežu ili rukavice. Tvrdio je da pčele osjećaju strah i agresiju pčelara, te zagovarao humaniji pristup, temeljen na promatranju i suživotu. „Među svim Božjim stvorenjima nema nijednog tako marljivog i korisnog čovjeku uz tako malo pažnje potrebne za njegovo držanje kao što je pčela“, pisao je.
Carica Marija Terezija je nakon njegove prerane smrti, u 39. godini života, naredila da se pčelarstvo smije učiti samo po provjerenim metodama Antona Janše. Uz tu odluku došao je i tzv. Patent o pčelarstvu, kojim pčelari dobivaju veća prava, porezne olakšice i slobodu trgovine. Drugim riječima, pčelari su konačno prepoznati kao ozbiljni akteri u državnoj ekonomiji, a ne ekipa koja priča s kukcima.
Zujanje pčela – soundtrack zemlje
A Slovenci? Od tog 18. stoljeća, započeli su oslikavanje košnica. I danas po slovenskim selima, između uredno pokošenih livada i dječjih igrališta stoji niz drvenih košnica, obojenih poput malih kućica.
Na svakoj neka scena: svadba, seljak koji nosi bačve, biblijske scene, narodne priče, satirični prizori iz svakodnevnog života… – sve su to mala narodna umjetnička djela („panjske končnice“) ovjekovječena na više od 50 000 košnica u periodu do Prvog svjetskog rata. Janša, koji je i sam bio slikar, bi bio ponosan.
Danas Slovenija ima više od 10 tisuća aktivnih pčelara i oko 200 tisuća pčelinjih zajednica, što ih svrstava u svjetski vrh. Slovenska siva pčelica druga je najraširenija vrsta na svijetu, u Sloveniji zaštićena zakonom. Košnice se nalaze uz same škole, a djeca imaju organizirane aktivnosti, edukacije i pčelarske klubove. Uče razliku između matice i radilice, dodiruju okvire s voskom i razgledavaju ih. „Polako“, govori im učitelj, „pčele osjećaju kakav si.“
Iz Slovenske čebelarske (pčelarske) akademije poručuju: „Si sapis, sis apis“ – ako si mudar, budi kao pčela.
Slovenija je također svjetski lider u apiterapiji – grani medicine koja koristi pčelinje proizvode poput meda, peludi, propolisa, pčelinjeg otrova i voska, ali i sam boravak uz pčele, u zdravstvene svrhe. Postoje specijalizirane „pčelarske kućice“, tj. api-komore u kojima posjetitelji mogu udisati zrak izravno iz košnica (bogat je eteričnim uljima, flavonoidima iz propolisa i peludi). Možete čak i spavati na samim košnicama radi opuštajuće frekvencije zujanja. Kažu da djeluje kao blaga masaža i usklađuje srčani ritam čovjeka.
Koliko ih ima, čini se da je pozadinski zvuk cijele zemlje – zujanje. Nije ni čudo što su opušteniji i normalniji od nas.
Od suza boga Ra do Buckinghamske palače
Pčele su oduvijek bile štovane u raznim kulturama. Stari Egipćani vjerovali su da su pčele zapravo suze boga sunca Ra, uzgajali su ih i štovali kao bića povezana s božanskim. Maye su održavale ceremonije posvećene pčelama, pčelare su smatrali „čuvarima duša“, a košnice su prenosili iz generacije u generaciju kao najvrjednije nasljedstvo.
Kod nas se štuje Sveti Ambrozije, zaštitnik pčela i pčelara. Kršćani vjeruju kako je teško obolio kao malen, te da su se, dok je bespomoćno ležao u krevetu, na njega spustile pčele ostavivši mu med na usnama od kojeg je ozdravio.
Jedan suvremeniji primjer štovanja pčela kao članova vlastite obitelji je tradicija zvana „telling the bees“ ili „obavještavanje pčela“ u Engleskoj i nekim dijelovima zapadne Europe. Tamo je nekad postojao običaj da se pčele također treba obavijestiti o svim važnim događajima u obitelji – rođenje djeteta, vjenčanje, a pogotovo ono najvažnije, smrt vlasnika. Član obitelji bi pokucao na košnicu i šapnuo pčelama vijest.
Ta tradicija još je živa na engleskom dvoru. Kada je 2022. godine preminula kraljica Elizabeta II., kraljevski pčelar John Chapple obišao je svaku košnicu i objavio pčelama: „Gospodarica je umrla, ali vi nemojte otići. Vaš novi gospodar će biti dobar prema vama.“
Ipak, moj najdraži primjer štovanja i ljubavi prema pčelama nisu ni Egipat, ni Engleska, ni slovenske akademije – iako svaka njima čast. Za mene je to moj djed Ivan. Bio je toliko zaljubljen u svoje pčelice da je tražio da mu se jedna ugravira u nadgrobnu ploču.
Mi smo tako od pčelice u kamenu napravili jedno lijepo sjećanje, a Slovenci su od njih napravili budućnost. Zato se veselim novom trendu ne-košenja trave (unatoč alergijama), i bude mi milo svaki put kad vidim slovenske natpise koji i sami nestaju u razmahanom žbunju: „Pokosit ćemo kad se pčelice najedu.“
