Osijek, proljeće 1910. godine
Malo je pojava u našem gradu koje izazivaju toliko čuđenja koliko svakodnevna šetnja gospođe Pauline Hermann. Dok se ugledne gospođe, po izlasku iz prijepodnevne mise, zaustavljaju na Korzu razmijeniti novosti, gospođa Hermann kreće drugim putem. U košari nosi komade svježega mesa, a čim zastane na kakvom uglu, kao da iz samoga kamenja niknu mačke. Iz podruma, dvorišta i sjenovitih prolaza dolaze jedna za drugom, bez straha i bez žurbe, kao da dobro poznaju svoju dobročiniteljicu. Neki prolaznici na taj prizor odmahuju glavom, drugi se smješkaju, a treći tvrde kako u čitavom Osijeku nema čovjeka koji bi mogao prebrojiti sve mačke gospođe Hermann.
Toga prijepodneva, upravo dok su zvona katedrale utihnula nakon mise, dvije gospođe zastadoše na izlazu iz crkvenoga dvorišta. Jedna diskretno kimnu glavom prema ženi koja je polako prolazila ulicom. „To je ona Hermannova.“ Druga uzdahne: „Opet hrani te mačketine. I to u svilenoj haljini.“
Sasvim (ne)obična slavonska elita
Zaista, malo je ljudi u Osijeku početkom 20. stoljeća bilo poznatije od Pauline Hermann, poznate kao „Mačkamama“. Teško je zamisliti da tako neobična žena nije bila tema razgovora. Građanski Osijek bio je malen grad. U njemu su se vijesti širile jednako brzo kao danas po društvenim mrežama – samo što su tada to bile kavane, nedjeljne mise i poslijepodnevne šetnje Korzom.
Paulina Hermann „Mačkamama“ rođena je 1. lipnja 1859. godine u Novoj Gradiški, u obitelji Lobe, jednoj od najuglednijih i gospodarski najmoćnijih obitelji tadašnje zapadne Slavonije. Lobeovi su pripadali novoj građanskoj eliti Austro-Ugarske – onoj koja je bogatstvo stvarala pivovarama, trgovinom i poduzetništvom, umjesto, kao mnogi dotad, naslijeđenim dvorcima i srednjovjekovnim titulama.
Gospodarska kronika: Ne valja misliti da je pivovarnik tek čovjek koji kuha pivo. U naše doba on spada među najimućnije građane, jer pivo se toči u gotovo svakoj kući, a nerijetko je i zdravije od vode iz bunara. Tko želi bolje razumjeti kakvu su gospodarsku snagu tada predstavljale pivovare, neka zaviri u zapis o staroj otočkoj pivovari.
Paulina se udala za Dragutina Hermanna, pripadnika jedne od najuglednijih osječkih građanskih obitelji, čime su se spojile dvije slavonske elite. S jedne strane stajali su Lobeovi, a s druge Hermannovi – osječki veletrgovci, bankari i ugledni građani čije se ime povezivalo s gospodarskim i društvenim razvojem grada.
Dragutin je bio suvlasnik najstarije gradske špecerajsko-kolonijalne trgovine “Thürner i sin”, član Nadzornog vijeća osječke podružnice Austro-ugarske banke te sudjelovao u gradnji monumentalne crkve svetih Petra i Pavla. Taj brak bio je gotovo idealan spoj bogatstva, ugleda i utjecaja.
Osijek je tada bio grad kojem je takva elita itekako odgovarala. Početkom 20. stoljeća Osijek je bio četvrti najveći grad u Hrvatskoj i jedno od njezinih najrazvijenijih industrijskih središta. Tvornice su nicale uz željezničku prugu, banke su financirale nova ulaganja, a veletrgovci i industrijalci gradili reprezentativne palače koje i danas oblikuju gradske ulice.
Nakon vjenčanja Paulina se doselila u Osijek, gdje su Hermannovi već posjedovali nekoliko vrijednih nekretnina. Obitelj je isprva živjela u užem gradskom središtu, među drugim uglednim osječkim obiteljima. Tek će se kasnije Paulinino ime trajno vezati uz veliko imanje na tadašnjoj periferiji grada, uz Vinkovačku cestu, gdje se i danas nalazi vila poznata kao Dvorac Mačkamama.
Azil na periferiji i legenda o Mačkamami
Kako se pripovijeda…
Govori se da su se građani iz Gornjega grada počeli sve češće tužiti na gospođu Hermann i njezine brojne mačke, koje su se iz godine u godinu množile kao kakva pobuna protiv reda i mjere. Neki su negodovali zbog mijaukanja pod prozorima, drugi zbog ustajalog mirisa dvorišta, a treći, kako to već biva, ponajviše zato što je netko živio drukčije od ostalih. Ne želeći svakodnevno slušati prigovore, gospođa je navodno podigla vilu na tadašnjoj gradskoj periferiji te se onamo preselila zajedno sa svojim neobičnim društvom.
Da, najpoznatija gradska priča kaže da je u središtu grada njezin sve veći broj mačaka počeo smetati susjedima. Umorna od prigovora, odlučila je sagraditi vilu izvan tadašnje gradske jezgre i ondje se preseliti zajedno sa svojim mezimicama. Uostalom, početkom 20. stoljeća današnja Industrijska četvrt nije bila gusto naseljeni dio Osijeka, nego gotovo seoski krajolik okružen poljima i pustarama – idealno mjesto za nekoga tko je od doma napravio azil, pa i zoološki vrt.
Koliko je točno mačaka Paulina imala, teško je utvrditi. Brojke su rasle zajedno s legendom, pa se spominju deseci i stotine životinja. Postoji lokalna predaja da su tijekom gradnje vrtića 1970-ih u blizini vile pronađeni kosturi mačaka. Kako god bilo, jedno je sigurno – ljubav prema njima nije bila tek hobi bogate gospođe, nego svakodnevna obveza kojoj je posvećivala velik dio svojega vremena i novca. Nisu joj bile ukras, statusni simbol ili egzotični kućni ljubimci. Brinula se za obične ulične mačke kraj kojih bi većina ljudi samo prošla.
Svakoga je dana obilazila grad hraneći napuštene mačke, a na svojem je imanju pružala utočište ne samo njima nego i psima, golubovima i drugim životinjama. Suvremenici su pričali da su je mačke pratile ulicama čim bi ugledale njezinu košaru s mesom, pa je prizor žene okružene čoporom mačaka postao dio osječke svakodnevice. Tako je dobila nadimak „Mačkamama“ – ime koje će nadživjeti njezino pravo prezime.
No, nisu samo mačke bile njene štićenice. Mačkamama je velik dio svojega bogatstva dijelila i ljudima. Pomagala je siromašnim Osječanima, podupirala župnu crkvu svetih Petra i Pavla te izdvajala znatna sredstva za stare i nemoćne. Na svojem velikom imanju dopustila je siromašnim obiteljima da stanuju u pomoćnim zgradama, a od mnogih nije tražila nikakvu stanarinu. Oni koji su je plaćali davali su tek simbolične iznose. Dok su drugi bogataši dizali zidove oko vlastitoga imanja, Paulina ih je otvarala onima kojima je pomoć bila najpotrebnija.
Gradski tračevi
Osječke gradske kronike (kako se pripovijedalo po kavama i Korzu)
Za gospodina Dragutina Hermanna govorilo se da je bio čovjek mirne naravi i dobra odgoja, pa je samo takav mogao biti muž gospođe Pauline. Jedni su govorili da je i sam prevrtao očima na kuću punu mačaka, drugi su se zaklinjali da je upravo on potajno plaćao mesare kako nijedna mačka ne bi ostala gladna. Treći su mudrovali kako nijedan ozbiljan muž ne bi dopustio da ga cijeli grad pamti po mačkama njegove žene. Pred kraj života gospodina Hermanna gradom se sve češće šaputalo kako supružnici više ne dijele isti dom. Što je od toga bilo istina, a što obična dokolica osječkih kavana, teško je danas razabrati.
Kada je gospodin Hermann preminuo 1927. godine, mnogi su mislili da će se neobična priča o Mačkamami time privesti kraju. Dogodilo se upravo suprotno. Paulina je nastavila živjeti po svome, a nekoliko godina poslije ponovno je iznenadila Osijek udajom za austrijskog baruna Wesselyja. Grad je, dakako, opet dobio novu temu za razgovor. Jer malo što je Osječane zabavljalo više od tuđega života, osobito kada je pripadao nekome tko se nije previše obazirao na ono što će svijet reći.
Posljednje godine svog života, Paulina je provela povučena od javnosti. Upravo zato iz tog perioda imamo najmanje pouzdanih podataka, a najviše priča koje su kružile Osijekom. Tako se proširila i priča da su se u njezinoj vili, osim brojnih mačaka, mogli vidjeti psi, golubovi i druge životinje. Neki su otišli i korak dalje pa su tvrdili da je držala čak i – lava! Rijetko viđen korak dalje u opsesiji s mačkama.
Sudski proces i psihijatrijski nalaz
No godine velikodušnosti, raskošnog života i neprekidne brige za životinje postupno su počele nagrizati golemo obiteljsko bogatstvo. Nakon smrti supruga Paulina je naslijedila znatnu imovinu, ali troškovi održavanja velikog imanja i skrbi za stotine životinja bili su sve veći.
U gradskoj se čaršiji već neko vrijeme šuškalo.
„Jeste li čuli? Ona Hermannova naručila pola mesnice.“
„A za kakvu gozbu?“
„Za mačke!“
Na Korzu su se dizale obrve, u kavani se vrtjele glavom, a na tržnici su mesari navodno samo klimali kad bi vidjeli kočiju iz Hermannove vile. „Opet za gospođu“, govorili bi. „Ovoga puta teletina. Njezine mačke imaju bolji jelovnik od pola grada.“
Rođacima, međutim, priča više nije bila nimalo zabavna. Dok se grad smijao, oni su gledali kako se obiteljsko bogatstvo topi. „Ovo više nema smisla“, govorili su među sobom. „Ako ovako nastavi, ostat će bez ičega.“ Tako su 1931. godine odlučili stvar uzeti u svoje ruke i zatražiti od suda da Paulinu proglasi rastrošnom te joj oduzme pravo upravljanja vlastitom imovinom.
Na sud su donijeli čitave svežnjeve računa iz mesnica, ljekarni i drugih trgovina. Svaki je račun trebao biti dokaz da žena koja troši toliko novca na napuštene životinje ne može razumno raspolagati svojim bogatstvom. Po gradu se još dugo prepričavalo kako su mačke, ni krive ni dužne, gotovo završile kao glavni svjedoci u jednoj od najneobičnijih parnica koje je Osijek vidio.
Sud nije htio presuditi samo na temelju obiteljskih optužbi pa je naložio liječničko vještačenje. Paulinu su pregledali tadašnji ugledni osječki liječnici i psihijatri, te u svojim nalazima ustvrdili da je potpuno svjesna svojih postupaka i da nema nikakvih znakova duševne bolesti. Nije crazy cat lady – samo cat lady. Ono što su drugi nazivali ludošću, oni su jednostavno nazvali osebujnim karakterom. Sud je zato odbio zahtjev rodbine i ostavio joj pravo da sama raspolaže svojim novcem.
Presuda je dobivena, no bitka s dugovima bila je izgubljena. Tako je žena koja je nekoć pripadala samom vrhu osječke elite posljednje je godine života dočekala daleko od nekadašnjeg blagostanja, dok je legenda o Mačkamami postajala sve veća.
Humanitarna ostavština
Osijek, veljača 1938. godine
Preminula barunica Paulina Wessely, rođena Lobe
Osijek je jučer izgubio jednu od svojih najneobičnijih građanki. Nakon dulje bolesti, u 81. godini života preminula je barunica Paulina Wessely, rođena Lobe. Pokojnica je potjecala iz ugledne novogradiške obitelji Lobe, a udajom za osječkog veletrgovca Dragutina Hermanna postala je članicom jedne od najpoznatijih građanskih obitelji našega grada. Tijekom života podupirala je dobrotvorne ustanove, pomagala siromašnima te stekla osobitu glasovitost brigom za napuštene životinje, zbog čega je među građanima bila poznata kao Mačkamama.
Iza pokojnice ostaju njezine kćeri Friederika i Angelina, brojna rodbina te mnogobrojni prijatelji koji će je pamtiti po dobročinstvu, osebujnom karakteru i nesvakidašnjoj ljubavi prema svim Božjim stvorenjima.
Neka joj je laka slavonska zemlja.
Paulina Hermann preminula je 9. veljače 1938. godine i pokopana na osječkom groblju Svete Ane. No ni nakon smrti njezina priča nije završila. Kako je vrijeme prolazilo, a više nitko nije plaćao grobnu naknadu, nadgrobni je spomenik uklonjen, a mjesto njezina posljednjeg počivališta postupno je palo u zaborav.
Tek u veljači 2024. godine, nakon istraživanja starih knjiga ukopa i suradnje povjesničara s osječkom tvrtkom Ukop, njezin je grob ponovno pronađen i točno identificiran. Grad je potom preuzeo brigu o grobnom mjestu, zaštitio ga od ponovne dodjele te postavio novi nadgrobni spomenik s njezinim imenom i motivom mačke. Gotovo 86 godina nakon smrti, Mačkamama je ponovno dobila mjesto na kojem joj se može odati počast.
A njezin dom – vila Mačkamame? Ni nakon njene smrti nije izgubila humanitarni karakter. Godine 1956., bježeći pred krvavim gušenjem Mađarske revolucije, upravo su u toj vili privremeno utočište pronašle mađarske izbjeglice. Spomen ploča na ulazu svjedoči tom događaju, dok mađarska nacionalna manjina i konzulat redovito polažu vijence ispred dvorca u znak sjećanja na žrtve i zahvalnosti za pruženo utočište.
Nakon Drugoga svjetskog rata vila je prešla u državno vlasništvo, a Paulinine kćeri napustile su Osijek i preselile u Zagreb. Dio salonskog namještaja ipak je sačuvan zahvaljujući Muzeju Slavonije, koji ga je otkupio početkom šezdesetih godina. Nakon restauracije namještaj je pronašao mjesto u reprezentativnim prostorijama grada, gdje se i danas čuva kao tihi podsjetnik na obitelj Hermann.
Vila je danas pretvorena u ugostiteljski objekt i jedno od prepoznatljivih mjesta Industrijske četvrti. Nedaleko od nje stoji drveni kip Mačkamame okružene mačkama, postavljen 2006. godine kao podsjetnik na ženu koja je obilježila povijest Industrijske četvrti. Svakoga 1. lipnja, na Paulinin rođendan, se održava i Paulinafest, manifestacija posvećena njezinu životu, humanitarnom radu i ljubavi prema životinjama. Za ženu koja je za života često bila predmet tračeva, to je možda najljepša moguća rehabilitacija – grad koji joj se nekoć čudio danas joj odaje počast.
Osječke mačke iz visokog društva
Danas, više od stotinu godina kasnije, dvije će se Osječanke možda ponovno zaustaviti pred njenom pojavom. Samo, više neće šaptati: „To je ona Hermannova.“ Pokazat će prema drvenom kipu okruženom mačkama i, možda s ponosom, svojoj djeci reći: „To je naša Mačkamama.“
Kad se čovjek malo zagrebe po starim novinama i prašnjavim knjigama, vidi da Paulina Hermann ipak nije bila jedina takva čudakinja na svijetu. Amerika je imala gospođe koje su na svojim imanjima držale stotine angorskih mačaka, Engleska aristokratkinje koje su organizirale prve izložbe mačaka, a ruske plemkinje gradile su svojim mezimicama grijane prostorije. I njima su se suvremenici smijali. Govorili su da više vole mačke nego ljude. Danas ih nazivamo pionirkama zaštite životinja.
Ali! Dok su mnogi bogataši svoje bogatstvo pokazivali skupocjenim pasminama i rijetkim životinjama, Paulina je otvarala vrata onima koje nitko nije želio. Njezine mačke nisu osvajale izložbe, nisu nosile plemićke rodovnike i nisu bile ukras salonskih fotografija. Bile su obične osječke mačke – one što su se skrivale po dvorištima, tavanima i podrumima, boreći se s osječkim miševima (i komarcima!).
Zahvaljujući njoj, i ja danas zamišljam tadašnji Osijek ne samo kao grad tvorničkih dimnjaka, fijakera i škripe tramvajskih tračnica, nego i kao kulisu iz crtića Mačke iz visokog društva. Kao da će iza svakoga ugla svakoga časa promoliti glavu desetak mačaka i potrčati za elegantnom gospođom s košarom u ruci. Everybody wants to be a cat, because a cat’s the only cat who knows where it’s at…
