Godina je 1905. Siječanjsko jutro u ličkom gradiću Otočcu se polako probija kroz gustu maglu koja se digla s Gacke i okovala grad u mraz. Radnik Jure se budi uz prodoran zvuk tvorničke sirene koji para tišinu Gacke doline. Njegove su ruke ogrubjele, a zglobovi natečeni od vlage koja mu je postala drugi dom.
Dok se građanska klasa u „Svratištu k banu Jelačiću“ tek okreće u toplim krevetima, Jure je već na rijeci. Njegov današnji zadatak je sječa leda. Blokovi leda koje on i njegovi drugovi izvlače, zamataju u slamu i guraju u duboke tunele prokopane pod brijegom Fortice, jedini su hladnjaci koje ova industrija poznaje. U tim mračnim, vlažnim hodnicima, Jure provodi smjenu od četrnaest sati, slažući „hladno zlato“ kako bi pivo fermentiralo na stabilnoj temperaturi.
Nadnica? Tek toliko forinti da se kupi kukuruzno brašno i plati porez državi koja mu je, nakon razvojačenja pukovnije, ostavila izbor između motike i tvorničkog dimnjaka. Dok Jure briše znoj s čela usred ledenog podruma, on stvara tekući kruh koji će piti vojnici u garnizonu i trgovci na sajmu srijedom, onom istom kojeg je Marija Terezija dekretom utemeljila prije više od stoljeća i pol. Jure je proleter u nastajanju, kotačić u stroju zbog kojeg će Otočac prozvati „ličkim Manchesterom“.
Godine 2025. stojimo pred zapuštenim zidinama otočke pivovare, gdje je fizički trag ove industrije sveden samo na njene najotpornije elemente – kao što je toranj s dimnjakom, koji upravo broji svoje zadnje dane.
Otočki industrijski san
Pivovara u Otočcu započela je s radom 1903. godine. Kada je Otokar Domanski, češki oficir koji je služio u Otočkoj pukovniji, 1897. godine inicirao izgradnju pivovare, nije to učinio iz nostalgije za češkim lagerom, već iz proračunatog poslovnog duha. Nakon što je nagovorio svoju obitelj iz Češke (koja se već bavila pivarstvom) da posjete Liku, zajedno su ocijenili uvjete više nego zadovoljavajućima.
Česi su – osim piva i knedli – donijeli prašku estetiku na ulice Zagreba, češke prozore koji su unijeli svijetlost u dvorce, pedagoge i orkestre koji su unijeli glazbu u naše dvorane, sportski pokret Sokol koji je osvojio slavenske narode, zadrugarstvo i češke štedionice, dobrog vojnika Švejka, toplu ljudsku komediju i apsurd utjelovljen u frazi „kao u češkom filmu“, dobri duh našeg djetinjstva – A je to!, Kunderine knjige i ljetne romanse na jadranskim plažama. Koliko su nas zadužili, mislim da su oprost uvoza japanki na Biokovo i besplatna HGSS-ova intervencija najmanje što možemo učiniti u znak povijesnog prijateljstva.
Novinar Dražen Prša najbolje opisuje uvjete stvaranja i rada, te povijest prve otočke pivovare. Predlažem da za detaljniji uvid pročitate njegove tekstove posvećene istoj. Opisuje kako je Gacka dolina proizvodila iznimno kvalitetan ječam, a rijeka Gacka osiguravala vrhunsku vodu. Lokacija za gradnju je odabrana na strmini brda Fortica. Pivovare su se tada gradile na strminama jer je bilo lakše kopati tunele za ležne i vrione podrume, koristeći prirodnu temperaturu zemlje za tehnološki proces. Niske ličke temperature pogodovale su stvaranju prirodnog leda u plićacima koje Gacka napuni tijekom jesenskih kiša (o tom ledu ovisio je cijeli pogon). Garnizon vojske u Otočcu, trgovački putovi prema Senju i Primorju, te „jeftina radna snaga koje je bilo u izobilju” jamčili su povrat investicije.
Povijest pivovare zrcali nemilosrdnu prirodu ranog kapitalizma. Kako je pivo postajalo sve popularnije, lokalni veleposjednici i trgovci, poput Duje Milinkovića i Ilije Bogdanića, postali su zavidni na uspjeh Domanskog. Nagovorili su ga da osnuju dioničko društvo „Otočka pivovara D.D.“, a potom iskoristili Veliku ekonomsku krizu (1929.–1933.) te makinacijama s mjenicama i izazivanjem prividnog stečaja, „dobroćudnog“ Domanskog izgurali iz posla. Da nije bilo pomoći jedne poslovne žene i obitelji Ljubić, piše Prša, čovjek koji je podigao industrijski ponos Otočca doslovno bi umro od gladi.
Za starog Juru, koji je u pogon ušao još kao mladić, godine Drugog svjetskog rata su značile rad u polupraznim halama. Kapaciteti su tada bili minimalni jer je svako zrno ječma bilo vrjednije kao obrok izgladnjelom narodu nego kao slad u bačvi.
S pobjedom 1945. godine, Jure svjedoči potpunom obratu. Dok su komesari ispisivali papire o društvenom vlasništvu, on je podmazivao stare češke strojeve i učio novu državu kako se zapravo pravi pivo. Proizvodnja se zahuktala do preko 20 000 hektolitara godišnje, a stari majstor je, umjesto zaslužene mirovine, postao živa kronika ličkog Manchestera i mentor generaciji koja će stvoriti legendu o „Ličkom biseru“.
Pivovara je zapošljavala oko stotinu radnika, što znači da su od piva tada živjele stotine obitelji. Proizvodili su se sok od domaćih malina, pelinkovac kojeg su liječnici preporučivali kao lijek, razni likeri i rakija. Ipak, najdublji trag ostavio je spomenuti „Lički biser“. To svijetlo lager pivo, reklamirano uz slike Gacke i planinskih vrhova, za radnike je bilo više od pića. Bio je to onaj osjećaj ponosa kad sretneš susjeda na ulici, a on ti kaže da je u Zagrebu ili Senju pio naše. Danas mu neki tepaju da je možda prvo hrvatsko „craft pivo“.
Poseban talent: Uništiti tvornicu piva u Hrvatskoj
Propast je započela neprimjetno 1971. godine, kada se pivovara pripaja Zagrebačkoj pivovari. Pravi udarac stigao je devedesetih. Dok je stari Jure iz mirovine promatrao kako u pogon ulazi strani kapital – prvo belgijski Interbrew, a kasnije Molson Coors – njegov je sin u toj istoj hali vjerovao da nastavlja obiteljsku tradiciju.
No, sudbina pivovare bila je zapečaćena u staklenom uredu tisućama kilometara daleko od Gacke. Strani vlasnici, vođeni isključivo hladnom logikom profita, procijenili su da im se ne isplati održavati „tako malen pogon“. Jure je, nakon što je preživio ratove i nacionalizacije, morao gledati vlastitog sina kako postaje „tehnološki višak“ i skuplja alat, brišući ruke o radno odijelo posljednji put.
Da ne bi bilo zabune dok ispijate Velebitsko pivo – njega proizvodi Pivovara Ličanka, osnovana 1997. godine u Donjem Pazarištu nedaleko od Gospića. Ona radi i to je super, ali nemojmo se zavaravati da je nasljednica onog starog industrijskog duha. Jer ona nema veze s našom bolnom točkom, Otočkom pivovarom, koja je bila srce ličkog Manchestera prije nego su u udžbenike i čitanke ušle bitange, obične.
Proizvodnja je stala 1996. godine. Lokalni interesi da se pogon kupi i nastavi s proizvodnjom žestokih pića bili su odbijeni. Iako su postojali pokušaji da se do sredine 2000-ih život vrati u pogone, oni su definitivno napušteni, a strojevi koji su nekad punili Lički biser utihnuli su zauvijek u središtu Otočca. Ako je do tada i postojala mrvica nade u oporavak, ona je nepovratno izgorjela u srpnju 2013. godine. Pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima, u gluho doba noći – točnije u 3.30 sati ujutro – izbio je požar koji je progutao upravne zgrade.
Godine 2017., Grad Otočac formalno preuzima vlasništvo nad onim što je ostalo od nekadašnjeg giganta. Danas, na mjestu gdje se nekoć dimilo iz tornja i gdje je Jure slagao led, planira se izgradnja novog dječjeg vrtića za oko 250 mališana. I dok je vrtić hvalevrijedan projekt za zajednicu, on je ujedno i spomenik kraju jedne ere.
Između uokvirenih slika i Skypea
Danas je Jure uokvirena slika na zidu, mitska obiteljska figura o kojoj se priča uz rakiju i „kako je nekad bilo“. Njegov sin, koji je devedesetih među zadnjima razdužio radnu kutu, sada je jedan od onih starijih muškaraca koji u lokalnom kafiću polako ispijaju kavu i promatraju grad. Čeka svoj termin za večernji Skype s djecom. Treća generacija, Jurini unuci, danas u Dublinu slažu palete u nekom od onih besprijekornih logističkih centara. Dobro su plaćeni i čine se zadovoljni – smiju se, planiraju godišnji, ne pričaju o povratku. Prihvatili su da se od uspomene na lički Manchester ne živi i da se pod „suncem irskog neba“ može pristojno graditi novi početak.
Kako bismo u potpunosti shvatili što je Otočac izgubio gašenjem pivovare, moramo ga promatrati kroz prizmu „ličkog Manchestera“. Pivovara nije bila izolirani incident, već dio snažnog industrijskog tkiva koje je od Gacke doline stvorilo regionalnog giganta. Dok je pivovara bila najstarije postrojenje, oko nje su nicali drugi pogoni koji su oblikovali sliku grada.
Oteks je bio tekstilni div koji je nadrastao Liku i krajem 1980-ih zapošljavao oko 400 radnika. Njegov stečaj proglašen je 1991. godine. DIP Otočac (kasnije i INO Otočac) su bili drvnoindustrijski kombinat i industrija namještaja koja su u najboljim danima brojala više od 600 zaposlenih. Otišli su u stečaj 2000. godine. Industrija kože Otočac (IKO) bila je još jedan stup lokalne ekonomije koji je, uz ciglanu i Cosmochemiju (kozmetika), činio jezgru donjeg grada, a danas je predmet izložbi pod nazivom „baština u nestajanju“. Autoprijevoz Otočac, osnovan 1948., bio je krvotok koji je povezivao te radnike i njihove proizvode s ostatkom zemlje. Danas više ne vozi.
S propašću pivovara i ostalih giganata, lička radna snaga postala je emigrantska snaga koja danas pije pivo u skladištima Dublina umjesto da ga proizvodi u Gackoj dolini. Čak je i bivši gradonačelnik Gospića 2019. godine otišao raditi u Irsku kao skladištar. Tamo je, prema pisanju Ri-portala, trebao živjeti u hostelu i dijeliti kuhinju s ostalim radnicima, među kojima i još jednim Ličaninom.
Kada pogoni utihnu, turizam je utješna nagrada
Apsurd je potpun, kao u češkom filmu. Pivo je piće radničke klase – no, kako mi više nemamo ni industrije ni radnika, čak i njegu naše nematerijalne kulturne baštine – ispijanje piva ispred dućana – polako preuzimaju imigranti. Već su po dalmatinskim i ličkim ulicama uočeni Nepalci i Indijci kako, u pauzi od bauštele, sjede s bocom u ruci, zrcaleći običaje onih koji su odavde otišli. S obzirom da je pivo također „opijum naroda“, fascinantno je da u Hrvatskoj ne postoji jača proizvodnja pa da bar pijemo od jada.
Poredak je ponovno uspostavljen i stvari su na svom mjestu. Radnik je deložiran, a najuočljivija infuzija kapitala na ulicama Otočca više nisu tvornički dimnjaci već pokretne trake kineskih turista na putu do Plitvica. Nekad industrija, danas industrijska povijest u arhivu Muzeja Gacke. Nekad radnička klasa koja stvara vrijednost, danas obitelji koje žive od minimalaca u selu koji se ironično zove Obilje. Pivovara u Otočcu ostaje lekcija o tome kako se autentični potencijal svjesno žrtvovao na oltaru ortačkog kapitalizma. Resursi su ostali, voda je i dalje vrhunska, ali je domaća privatizacija devedesetih pripremila teren za strane vlasnike kojima je gašenje bilo isplativije od proizvodnje. Ostao je samo toranj kao mrtvi podsjetnik na grad koji je znao proizvoditi, a kojem su vlastite elite polomile kralježnicu.
I divne su lička, gacka i otočka turistička ponuda, dapače! I divno je što ju imaju. Ali grad ne bi smio biti samo scenografija za tuđi odmor. Nažalost, brojne naše razglednice su samo fasada iznad ekonomskog zgarišta, a tišina i mir malih mjesta ono što ostane kad industrija zamre, strojevi utihnu i ljudi spakiraju kofere za Irsku. Naš turizam je utješna nagrada, zadnja obrambena linija u regiji koju je država prepustila stihiji, dovevši „industrijsku arheologiju“ do vrhunca, pretvorivši nas u naciju konobara i dokazavši da joj vizija seže tek do ruba hotelske plahte u prostorijama gdje se nekoć projektirala budućnost cijele regije.
