Pjesma često kaže više o duhu jedne zemlje i naroda nego vodiči, debele knjige i itinerari koji nadobudno obećavaju „autentično iskustvo“. Zato u rubrici „Glazbene razglednice“ donosim izbor od pet pjesama iz raznih država, bez posebne metodologije ili velikih kriterija. Ono što spontano ulovim putem, lako uđe u uho, nosi atmosferu mjesta i ima dobru priču, dobije svoju razglednicu.
1) Samba De Raiz: Conselho (2002)
„Ostavi po strani lošu energiju, podigni glavu i suoči se s teškoćama / Iz svakog iskustva nauči se lekcija / Zašto se žaliti, kada u životu možeš pronaći nekoga tko će te voljeti – tada će bol nestati / Moraš se boriti, ne klonuti duhom, i predati se onome tko te zaslužuje / Moj savjet je da budeš sretan…“
Počinjemo s poznatijom pjesmom i scenom. Na brazilskim ulicama pjesma diše od prve jutarnje zrake svijetla do večernjeg znoja na koži. Muškarci plešu nasred pločnika i grle se s hladnom pivom u rukama, raspjevani prodavači s uličnih štandova vas kroz miris pržene hrane zovu da im se pridružite. Kao što su kućice u favelama obojene nemogućim bojama – tirkiznom, limun žutom, izblijedjelom ružičastom – tako je i samba šareni preljev preko pukotina života. Ako već nismo bogati, bit ćemo maštoviti i naći ćemo način da ukrasimo život.
Tu negdje mi Zapadnjaci u vječnoj potrazi za smislom radimo grešku. Olako romantiziramo radost življenja i lijepimo je uz siromaštvo, izgovarajući lijenu rečenicu: „Nemaju ništa, ali su sretni.“ Istina je manje ugodna, a puno hrabrija: ljudi nisu sretni zbog siromaštva, nego unatoč njemu. Odabrali smo, kaže njihova filozofija, biti zahvalni i sretni. Bol i problemi postoje, nitko ih ne negira, ali umjesto da nas prikucaju o mjesto, tražimo ritam uz koji ih možemo podnijeti. Kontroliram ono što mogu i prihvaćam ono što ne mogu. I kao prijatelj iz kvarta poručujem ti refren koji se ponavlja: tem que lutar – moraš se boriti, nastavi se kretati, kružiti.
Nije ni čudo što su se samba i capoeira rodile u zajednicama s periferije, iz tijela koja se stalno njišu i pulsiraju. U pokretu je spas. Dok se još krećeš – u igri si.
2) Raul Seixas: Metamorfose ambulante (1973)
„Više volim biti hodajuća pretvorba, nego imati ono staro mišljenje formirano o svemu / Sada želim reći suprotno od onoga što sam rekao prije / O tome što je ljubav, o tome da ni sam ne znam tko sam / Ako sam danas zvijezda, sutra sam već ugašen / Ako te danas mrzim, sutra te volim / Dosadno je stići do cilja u jednom trenutku / Ja želim živjeti u toj hodajućoj stalnoj pretvorbi…“
I ovo je pjesma o pokretu, ali unutarnjem. Lagana i melankolična, stvorena je za tromi sunčani trenutak poslije ručka kada u kratkoj pauzi svijeta zavlada osjećaj mira i refleksije.
Ali mir nije mirovanje, poručuje pjesnik. Život teče i curi kroz prste, mijenja oblik dok ga pokušavamo uhvatiti – i upravo u toj nestalnosti krije se njegova ljepota. Mir pronalazim ne u sigurnosti, već nesigurnosti. U nemiru neznanja, čak i o tome tko sam ja sam. Stabilno „ja“ je možda samo iluzija koju si pričamo da bismo se osjećali sigurnije dok svijet oko nas neprestano mijenja scenografiju. Ponekad me toliko plaši ideja da ću se jednog dana okameniti, pretvoriti u vlastitu fosiliziranu verziju, da gotovo namjerno promijenim mišljenje, samo da si dokažem kako još nisam završena priča.
Pamtim ju kao pjesmu iz soundtracka filma „Cidade de Deus“ („Božji grad“) – jednog od najsnažnijih brazilskih filmova ikad snimljenih. Brazil je društvo ogromnih kontrasta i sudara. Uz političke lomove, društvene razlike i kulturne hibride, rigidna uvjerenja mogu samo biti lanci oko gležnjeva. Preživljavaju oni koji se mijenjaju.
Pjevač Raul Seixas stvarao je tijekom hipijevskih 1970-ih, ponekad u suradnji s piscem Paulom Coelhom. Inspiriran kontroverznim Aleisterom Crowleyem, želio je osnovati anarhističku zajednicu u brazilskoj regiji Minas Gerais. No, u Brazilu je tada vladala vojna diktatura, pa su on i Coelho umjesto u komuni završili u zatvorskom mučenju i kasnije egzilu.
3) Clara Nunes: Canto das tres Racas (1977)
„Nitko nije čuo jecaj boli u pjesmi Brazila / Tužna je tužaljka uvijek odjekivala / Otkako je ratnik Indijanac odveden u ropstvo i odande zapjevao / Crnac je zapjevao pjesmu pobune kroz zrak / Odjekuje noću i danju, zaglušujuće je / Ah, kakva agonija / Pjesma radnika koja bi trebala biti pjesma radosti / Zvuči samo kao jecaj boli / I iz rata u mir, iz mira u rat / Sav narod ove zemlje / Kad god može pjevati – pjeva o boli…“
„Pjesma triju rasa“ kolektivna je trauma jedne nacije. Opjevala ju je brazilska „kraljica sambe“ Clara Nunes – simbol miješanog Brazila i glas marginaliziranih u doba vojne diktature kada se društvena kritika provlačila kroz metafore.
Pjesma ne slavi harmoniju triju rasa i mit o njihovom mirnom miješanju, već opisuje povijest svake od njih, obilježene nasiljem, ropstvom i genocidom. Emocionalni soundtrack je stalni jecaj, a refren „o, o, o“ ritualni lament koji podsjeća na tribalnu funkciju glazbe. Nije onaj veseli Brazil na koji smo navikli, već neugodni podsjetnik na rasno i klasno podrijetlo modernih nejednakosti. Na to da povijest nije završena.
Na sličan način Clara pjeva „Tristeza Pe No Chao“ („Napravio sam barjak od svojih boli / Uprljao zelenu boju nade s naše zastave / Dan parade odredio za srijedu“). Preporučila bih i njenu pjesmu-molitvu u duetu sa slavnom samba pjevačicom Clementinom de Jesus, „Embala Eu“.
4) Adoniran Barbosa: Saudosa Maloca (1951) / Trem Das Onze (1964)
„Ako se gospodin ne sjeća, dopustite mi da ispričam / Ovdje gdje sada stoji visoka zgrada, nekad je bila stara kuća / Baš ovdje, gospodine / Ja, Mato Grosso i Joca sagradili smo naše sklonište (maloca) / Ali jednog dana – ne želim se ni sjećati – došli su ljudi s alatom / Vlasnik je naredio rušenje / Pokupili smo svoje stvari i otišli nasred ulice gledati rušenje / Kakvu sam tugu osjećao / Svaka daska koja bi pala, boljela je u srcu / Nostalgična maloca, draga maloca / Gdje smo proveli sretne dane svog života…“
Adoniran je legendarni pjevač sambe i života radničke klase, naročito talijanskih imigranata kojima je i sam pripadao. Namjerno je pjevao na „krivom“ portugalskom, specifičnoj verziji kojom je govorila talijanska radnička klasa. Inspiraciju je pronalazio u „košnicama“ – improviziranim kućicama u nizu u kojima su živjele siromašne obitelji.
„Saudosa Maloca“, ili „nostalgična baraka“ himna je radničkog Sao Paula. Maloca je sklonište za siromašne, srušena dolaskom kapitala i nebodera. Njeni stanari ne dižu revoluciju jer nemaju tu snagu ni resurse – umjesto toga, poput Cesarićevih vagonaša, odaju se tuzi i prihvaćaju svoju sudbinu.
U sličnom duhu je napisana i njegova druga slavna pjesma, „Trem Das Onze“ (Tramvaj u 11). To je priča o čovjeku s periferije koji ne može ostati kasno s voljenom ženom, jer mora uloviti vlak u 11 navečer i vratiti se svojoj majci doma. Sao Paulo je industrijski grad u kojem je ljubav podređena infrastrukturi – ova pjesma ne bi nastala u Rio de Janeiru. Radničke obitelji žive zajedno, javni prijevoz je loš, sirotinja segregirana, a pjesnik tugu pretvara u pjesmu i samoironičnu šalu. Umro je zaboravljen u neimaštini, razočaran gubitkom svog Sao Paula među betonom i autima. U čast Barbosi, dva mosta nose njegovo ime – jedan u Brazilu, a drugi u Italiji odakle su njegovi roditelji.
„Moja majka ne spava dok se ne vratim / Jedino sam dijete / Imam kuću o kojoj moram brinuti / Ne mogu ostati / Žao mi je ljubavi / Živim u Jacanau, a ako propustim taj vlak / Tek sutra ujutro…“
5) Olodum: Deusa do amor (1992) / They Don’t Care About Us (ft. Michael Jackson 1995)
„Sve je ljepše kad si ti blizu / Dođi ovamo, božice ljubavi / Kad prolazi avenijom, svi pjevaju sretni, zadovoljni životom / Hodajući rame uz rame činimo lijep par / Mi smo dvoje zaljubljenih / Bilo je to u afro Olodumu / Kad sam pronašao svoju ljubav“
Vesela pjesma je očito ljubavne tematike, no ono što je posebnije jest sam bend Olodum. Zapravo, bilo bi pogrešno svesti ih samo na bend, jer se radi o cijelom jednom kulturnom i političkom fenomenu rođenom 1970-ih u gradu Salvadoru – srcu afro-brazilskog života.
Olodum je pionir samba-reggae žanra, poznat po snažnim ritmovima bubnjara koji stvaraju hipnotičku i energičnu atmosferu. U Brazilu su dugo bili poznati, a globalnu slavu su stekli 1990-ih kada su se pojavili u kultnom spotu Michael Jacksona, za pjesmu „They Don’t Care About Us“. Spot je sniman u Salvadoru i faveli Rio de Janeira. Kada su brazilske vlasti to pokušale zabraniti, u strahu da će narušiti imidž grada, Jacksonova ekipa se za pomoć obratila lokalnim narkobosovima koji ionako drže stvarnu kontrolu nad favelama. Spot je tako snimljen bez incidenata, a u Salvadoru se za potrebe snimanja okupilo 200 bubnjara Olodum skupine koji su uživo svirali na ulici.
Olodum su postali simbol borbe protiv rasizma, otvarali su glazbene škole za djecu, radili edukativne projekte, promovirali mir kroz kulturu… U Brazilu ćete naići na brojne Olodum suvenire – u zelenoj, žutoj, crvenoj i crno-bijeloj boji, najčešće sa znakom mira. Baš kao na majici koju je Jackson nosio u spotu.
