Dok traju vječni siječanj i Slavic zima, svaki pogled kroz prozor i bijele zastore prošarane motivima cvijeća je isti: sivilo neba i betonskih zgrada koje prelazi iz tamnije u svjetliju nijansu ovisno o dobu dana. Pa, kad ih već gledamo, da se podsjetimo kako ni naše ni susjedne zgrade i prozori nisu pali s neba – one su odraz jednog konkretnog povijesnog trenutka u kojem je netko morao odlučiti gdje ćemo svi živjeti. Nakon Kineskog zida u Zagrebu, zaplovimo do Splita u prošlo stoljeće kada nastaje poznati betonski div prikladnog imena: Krstarica.
Krstarica – grad u malom
Kada je završio Drugi svjetski rat, gradovi su postali urbana utočišta i nada za tisuće izbjeglih i siromašnih. Oni su nahrupili u potrazi za poslom, kruhom i budućnosti – i trebalo ih je zbrinuti. Split je u samo 50 godina (od 1921. do 1971.) doživio porast populacije sa 30 tisuća na 130 tisuća stanovnika. Od malog mista Split je postao drugi najveći grad Hrvatske, prešavši željezničku prugu prema istoku, progutavši pritom dotadašnja polja i vinograde.
U doba socijalističke Jugoslavije kreće industrijalizacija, proširenje postojećih i gradnja novih tvornica. Tisuće radnika doseljava u Split. Počeci tih doseljavanja i „rurbanizacije“ su često bili živopisni: dok su arhitekti crtali moderne parkove, došljaci iz Zagore su u ranim fazama sušili pršut na balkonima, držali kokoši oko zgrade i sadili raštiku. Bili su to povoji u kojima je naizgled hladna arhitektura socijalizma dobila toplo, mediteransko lice.
Vjerovalo se da arhitektura i urbanizam nisu samo gradnja zidova, već stvaranje okruženja koje bi promicalo zajedništvo. Zato su kvartovi podizani tako da sadrže sve unutar desetak minuta hoda, te da se pritom ljudi susreću, pozdravljaju i poznaju. Tim više jer je Split mediteranski grad u kojem ljudi puno vremena borave vani pod palmama i suncem, ulice trebaju biti dnevni boravak na otvorenom i mjesto na kojem se djeca mogu sigurno igrati.
Zgrada Krstarica bila je svojevrsni manifest takve vjere u progres. Izgrađena je 1973. godine na tada praznom Trsteniku, s pogledom na gradilište Splita 3. Dugačak i masivan, s četiri ulaza i 18 katova, ovaj ležeći neboder od armiranog betona izgledao je poput futurističkog broda nasukanog na betonskoj obali. Automobili su bili „skriveni“ ispod zgrade, a njeni stanari su ubrzo „omekšali“ sivu konstrukciju ispunivši svoje lođe i balkone cvijećem i zelenilom. Noću je sjajila svjetlošću prvih kućnih žarulja.
Splitski kotar „Split 3“ je bio jedan od najvećih urbanističkih projekata socijalističke Jugoslavije: oko 340 hektara, planiran za skoro 40 tisuća stanovnika, s idejom da se u gradu živi, radi i odmara. Javni natječaj 1969. dobiva slovenski tim urbanista – znanje s Harvarda, a ne s benzinske u Banjaluci. Pješačke zone, zelene oaze, kvart u kojem možeš pustiti dite da se igra bez straha da će izletjeti pod auto. Toliko uspješan da je 2018. završio u njujorškoj MOMA-i kao primjer megastrukture koja poštuje čovjeka i teren, koja može biti humana. I zato neću da čujem ništa kontra Splita 3.
Krstarica je imala (i još uvijek ima) 292 stana, većinom dvosobna, trosobna i dvoetažna. Kao takva, bila je veća od mnogih dalmatinskih sela. Stanovi su stvarali osjećaj obiteljske kuće unutar kolektivnog stanovanja, grada u malom. I to kakvog grada – punim svijetla, dječje cike i prostranih ulica koje vode do mora u blizini.
Zbog svoje kolosalne dužine i siluete, pogotovo gledana s mora ili okolnih uzvisina, zaista je podsjećala na velik ratni brod. Brutalistička masivnost u vrijeme Hladnog rata trebala je ulijevati strahopoštovanje, ali i osjećaj sigurnosti. I ona ju je mogla pružiti.
Poslovni prostori Krstarice u prizemlju nisu bili zamišljeni za suvenirnice i craft gin, nego za operacijske sale. Stariji Splićani će potvrditi kako je Krstarica bila rezervna bolnica, tunelima spojena s bolnicom Križine. Jer, ako dođe rat („živimo kao da će sto godina mir, pripremajmo se kao da će sutra rat“), grad mora biti spreman – nastaviti disati. Tako da Krstarica nije bila samo zgrada, već i svojevrsni plan B. Zato su u njoj, između ostalih, živjele i obitelji vojnih lica, a ima i vlastiti heliodrom na vrhu. U zgradi nove budućnosti će živjeti, liječiti i braniti radnici, liječnici, profesori, oficiri – i preživjeti.
Krstarica je nastala iz glave koja je istovremeno čitala Le Corbusiera i crtala stripove za Slobodnu Dalmaciju. Projektirao ju je Splićanin Frano Gotovac – arhitekt i intelektualac prostora, strip-crtač, kolumnist, polemičar… Čovjek koji je u Split donio strukturalizam i metabolizam, ideje koje je prije njega na naše prostore donio Kenzo Tange, obnovitelj Skoplja nakon potresa 1963. godine. Riječ je o arhitekturi koja razmišlja u sustavima, a ne parcelama: zgrada je grad u malom, a hodnici su njene ulice – ona ima svoju unutarnju logiku kretanja i života. Danas to zvuči gotovo subverzivno.
Frano je volio svoj Split i ljude. A Krstarica je fizički dokaz te ljubavi.
Taoci tranzicije
Danas neki svisoka (možda s balkona obloženog stiroporom) govore kako je Krstarica ružna grdosija, siva i depresivna, megalomanski komunistički promašaj.
O ukusima se ne raspravlja, and yet, here I am. Mit o „ružnom socijalizmu“ je već izlizano alibi-smeće za sve ono što je došlo poslije. Uostalom, Krstarica, Split 3, zagrebački Kineski zid, Mamutica i cijeli Novi Zagreb, beogradski blokovi i svi ostali, nisu bili lijepi jer imamo fetiš na armirani beton i atomska skloništa (hm). Bili su lijepi jer su bili planski, jer se znalo zašto i za koga se gradi. Kritičari sistema-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti vole smetnuti s uma da naši ljudi još uvijek koriste sve institucije i infrastrukturu izgrađenu u mraku: kvartovske škole, vrtiće i domove zdravlja, stadione, ceste, bolnice… – te da su, kad je u Zagrebu zatreslo, svi zbrisali iz „geštatenzli“ centra, gospodskih zgrada i sumnjive novogradnje, preko Save u blokove.
Možda su zaboravili i ovo: prije nego je većina stanovnika splitske jezgre prodala apartmane u turizam i zbrisala iz grada, Split je bio mjesto gdje su ljudi dolazili raditi i živjeti. Dalmacijavino, Brodosplit, Jugoplastika i Jugovinil bile su samo neke od tvornica u Splitu i okolici koje su zapošljavale preko 20 tisuća radnika. Sve njih trebalo je smjestiti i pružiti im dostojanstven život. Stanovi su se dijelili preko poduzeća i ljudi su iz često mračnih, vlažnih prostora selili u moderne, funkcionalne stanove sa strujom i vodom.
Zanima me kako bi današnji genijalci riješili taj „problem“. Njima nije bitno kako će ljudi živjeti (naglasak na živjeti) u zgradama i stanovima – prioritet je zeznuti konkurenciju, riješiti rođačku dozvolu i mrknuti što veću lovu. Zato i imamo stanove koji cure, zidove tanje od kore za pitu, dim iz kuhinje u spavaćoj sobi, pogled na susjedovu kupaonu, parkirno mjesto na nogostupu i Gospu od Kauflanda.
Vlada otimačina za svaki milimetar na prostoru kojeg su investitori iz „cvita Mediterana“ pretvorili u mediteransku favelu gdje kvadrat košta i po 5 tisuća eura, i nazvali tu kapitulaciju – tranzicijom! Zahvaljujući njoj, proklete komunjare više ne maltretiraju i ne koče investitore, a mediji im ne smiju ni spomenuti imena. Sada dišemo slobodno: sjednemo na verandu, pa uz karte i bevandu brojimo bespravno dignuta rugla vidljiva s Brača.
Što bismo dali da umjesto zvuka auspuha i trubeži opet pod prozorom čujemo dječju ciku, udaranje lopte (pa makar i u nedjeljno popodne – nek ide život!) ili pjev ptica. Kako sada nedostaju arhitekti poput Frane Gotovca ili njegovog kolege Dinka Kovačića koji mi pada na pamet baš zbog anegdote s pticama. Dinko se prisjeća kako je jednom prilikom putovao za Zagreb, a do njega je sjedio stari Splićanin. „Ja, mlad paun, navikao samo na pohvale“, kako se opisuje, ostao je šokiran kad ga je Splićanin oprao jer njegove kuće nemaju prostor za ptičja gnijezda – kad se lijepo zna da će ona splitska kuća u kojoj ne ostaviš prostora za ptice, biti prokleta! Dinko je ozbiljno shvatio ovu pritužbu i već idućeg dana su u projekte unesene kućice za golubove i vrapce. „Vrapcima ostaje sigurno stanovanje, a meni satisfakcija“, rekao je. Za iste te projekte je 1975. godine dobio Nagradu grada Splita.
Danas od svega toga ostaje samo sjećanje koje budi pogled na Krstaricu i njene sestre. Možda zato mnogima i smeta. Sav taj urbani kaos podsjeća na reprizu Našeg malog mista u kojoj bi Krstarica bila filozof Antonio koji dobacuje parole s balkona, i na Luigijevo „Još nisi umra?“ odgovara: „Još nisan umra! Za dišpet nisan i neću!“. Dok s druge strane grada, vatrogasci na probnom gašenju vatre skoro unište čovjeku stan, poliju mu vodom sve spise i strgaju ormar, a on jadan iz publike viče: „Dosta ste spasili, ne spašavajte više ništa!“
Odlično napisan tekst. Izazvao mi je nostalgiju jer me sjetio na djetinjstvo i ljepša (iako djelomično mračna) vremena. Ljudi su tad još bili ljudi i djeca su bila samo djeca i planska gradnja je bila s logičnim planovima. Pozdrav od milenijalke koja je živjela u radničkoj zgradi okruženoj zelenilom i koja je vani po cijele dane cičala i vikala sa svom drugom djecom. Nisam bila u Krstarici nego na sasvim suprotnoj strani, mrvicu sjevernije od Gospe od Kauflanda 😀
Sestro milenijalko! Hvala ti na čitanju i lijepim riječima 🙂 Ja sam dio ljeta provodila kod tete u Splitu u Brdima, u manjim soc-zgradama (Sarajevska) – mislim da smo onda bile blizu. Ostaje nam utjeha da smo bar još ta generacija koja je iskusila čari igre među betonskim čuvarima. Sada te čuva Gospa od Kauflanda 😀
Neloše napisano, afirmativno i poučno. Jedna se greškica potkrala, naime autor krstarice se zvao Frano a ne Frane. Nije neka razlika, nije ni prvi put da ga neko krivo imenuje. Greške u pripremi i istraživanju teme se lako potkradu jer su izvori svakojaki a malo tko provjerava podatke. Lijepi pozdrav
Hvala Vam na čitanju i na ispravci. U pravu ste, Frano je. Čak se u većini izvora navodi Frano, tako da je greška moja – lapsus sjećanja.
Svaka čast na objavljenom komentaru.
Osvježiti ste prijevremeni život u Splitu i njegovom rađanju.
Potrebno je bilo razvijati grad i gospodarstvo pa su zbog toga radnici i obitelji trebali biti zbrinuti.
Sjetimo se da je 60-ih godina ” kraj” stambenog Splita bio Gripe.
Razvojem Splita širila se gradnja stambenih blokova pa tako i ” Krstarica”
Danas je ovaj kompleks tužan i ružan.
Zapušten i neodržavan ali je pun demokratskih “faca” kojima ništa nije sveto.Svatko ima svoju priču,uvijek su drugi krivi a njihov ego je ne uništiv.
“Krstarica” se održava na velikim valovima ali uspješno plovi i dalje.
Nadamo se da će joj plovidba biti uspješna.
Zdravi bili pa i to doživjeli.
Stanovnikm” Krstarice”
Ante Čović
Hvala na čitanju, komentaru, podršci. Drago mi je da nas ima još koji to vidimo, a Vi kao stanar Krstarice to najbolje znate. Pridružujem joj se u željama za uspješnom plovidbom kroz ova divlja vremena 🙂