Danas stojimo ovdje jer je jednom, tijekom svog putovanja, car Josip II. pao s konja – moglo bi se reći dok na prijevoju Vratnik gledamo Jadranskim morem potopljene planine. Samo im još glava viri na površini u obliku kvarnerskih otoka. Ti nepomični svjedoci ove slučajnosti dobro znaju da je i car samo čovjek, te da povijest može ispisati i samo jedan kamenčić.
No, povijest ne staje na tom kamenčiću, ona se kotrlja dalje. Car Josip II. bio je marljiv i asketski tip, racionalist do bola – dijete prosvjetiteljstva koje je mrzilo dvorske ceremonije i kič. Dane je provodio zatvoren u sobi, temeljito pregledavajući zakone i dopise. Pa, ako ima istine u toj legendi, možemo zamisliti da je nakon pada s konja uz pomoć dvorskih pomoćnika ustao, otresao prašinu s uniforme i uzviknuo: „Eto vidite, jesam rekao da nam trebaju bolje ceste!“.
Cesta Jozefina i Vratnik: Carski, a naše
Stoljećima su zbog osmanskih osvajanja u našim krajevima trgovina i promet bili sputani. Tek s povlačenjem turbana u 18. i 19. stoljeću, mir i gospodarstvo su prodisali punim plućima. Austrijski konji i zaprege otisnuli su se u maglovite staze Gorskog Kotara, od Karlovca prema moru. No, sa zaglavljenim kotačima i topotom njihovih blatnih kopita probudila se spoznaja: ovo nije promet, ovo je mazohizam. Car je imao pravo, trebaju nam ceste.
Iz školskih udžbenika pamtimo tri slavne makadamske sestre – Karolinu, Lujzijanu i Jozefinu. Oni koji nisu bili zaokupljeni crtanjem prostota po klupama sjećaju se i Rudolfine i Terezijane. Sve one polazile su iz Karlovca i spuštale se prema moru – točnije, lukama u Rijeci, Kraljevici i Bakru kamo su kirijaši dovlačili sve što se dalo nagurati na kola, od žita i hrastovine do kamena i šljunka. Tko se s njima vozio, ni pakao mu neće teško pasti.
Od svih tih puteva, danas nas zanima cesta Jozefina. Izgrađena posljednja, od sredine 18. do sredine 19. stoljeća. Ona se spustila južnije od svojih sestara u namjeri da poveže Karlovac i Senj. Ime je dobila upravo po caru Josipu II., no povijest njene gradnje zvuči više balkanski nego carski. Prvi put – ponestalo novaca. Drugi put – loše napravljena, s mnoštvom velikih nagiba. Konji su stenjali, trgovci psovali, a bečki blagajnici vrtjeli glavom. Trač o caru Josipu II. koji je pao s carskog sedla u prašinu i poniženje, proširio se iz današnjeg Josipdola baš u tom periodu.
Treća sreća došla je 1833. godine kada je Jozefinu preuzeo 47-godišnji carev imenjak Josip Kajetan Knežić iz Petrinje. Preselio se u skromnu kućicu južno od Vratnika. Tamo je dane provodio s lampom, olovkom i papirima dok su mu iza zida zavijali vjetrovi, a ispred ulaza radnici klesali njegove ideje u stijenama. Narod je kasnije ovu kuću zajedno s cijelim mjestašcem prozvao „Majorija“ po Knežićevom činu majora u austrijskoj vojsci.
Josip II. umro je 1790. godine i nije doživio vidjeti „svoju“ cestu, ali njegova vizija je ostvarena zahvaljujući Knežiću koji je dovršio novu trasu Jozefine: povezao je Liku (Otočac) i Senj (završava kod Velikih vrata) preko prijevoja Vratnik, smještenog između Velike Kapele i Velebita na 694 metara nadmorske visine. Jozefina se danas ponegdje podudara s autocestom A1, a spomen na nju još možemo naći u karlovačkom obelisku, mostu preko Tounjčice i senjskim Velikim vratima.
Fali majora
Priče o carevima i majorima danas zvuče kao izblijedjele stranice udžbenika s tavana, ali njihovi tragovi i dalje dišu na ovoj istoj cesti gdje sada prolazimo autom. Kada iz Senja krećete prema Otočcu i zavijugate serpentinama prema Vratniku, na predzadnjem zavoju prije vrha možete zdesna uočiti još jedno Knežićevo djelo: Carsko vrilo (Carsko vrelo) – veliki kameni zdenac s pitkom velebitskom vodom, koji stoji uspravno i hladno kao kakav oltar civilizacije u kršu. Podignut je tijekom gradnje Knežićeve dionice Jozefine, od 1833. do 1845. godine. Na istom izvoru gdje su žedni vojnici srkali vodu skupljenu u dlanove, danas mi žedni putnici punimo svoje bočice.
S „morske“ strane Velebita, gdje još živi mediteranski krš prije nego ga Vratnik kao botanički ciferšlus zatvori i pretvori u kontinentalnu planinsku floru, voda je vrjednija od zlata. Baš zato Carsko vrilo nije samo tehničko rješenje, već i politička gesta: ovdje je i kamen ukroćen da posluži čovjeku, ovdje je pobijedila njegova volja da se usred stijena postavi red.
Iznad Carskog vrila stoji mala roza crkva Sv. Mihovila. Ideja je bila, dakako, Knežićeva. Čovjek koji je prorezao planinu cestom odlučio je, konačno, i sebe u vječnosti spojiti s njom. Iza crkvice je dao isklesati vlastitu grobnicu u stijeni, i ondje je po vlastitoj želji sahranjen. Mještani su mu se zahvalili natpisom: „Mjesto od pokoja telesnih ostatakah gosp. Josipa Kajetana Knežića austrianskoga Leopoldova reda viteza, grada Senja začasnog građanina, osnovah cestah Velebitske, Josipove i Karkobaške, kao i luke senjske učinitelja i posla u proizvođenju ravnatelja rođena u Petrinji 15. veljače 1786. i preminuvšeg sa žalostju mnogih počitateljah u Senju 15. rujna leta 1848.“
Josip Kajetan Knežić rođen je u Petrinji 1786., a umro u Senju 1848. godine. Bio je hrvatski vojni graditelj, samouki inženjer i poznati graditelj cesta u kršu. Sudbina ga je kao mladog dovela u pukovniju podmaršala Josipa (u ovoj priči svi se zovu Josip) Filipa Vukasovića, koji će kasnije podići slavnu Lujzijansku cestu – ali i naučiti i inspirirati Knežića za njegove poduhvate. Iza sebe je ostavio ceste, mostove, kamene česme, obeliske… Pomogao je u reguliranju toka rijeka Čikole i Krke, isušivanju močvara uz Cetinu, podizanju drugog kata Tounjskog mosta, drvenog mosta u Obrovcu na Zrmanji i obnovi vodovoda u Senju. Osim Majorske ceste, iza njega stoji još jedan majstorski poduhvat – to je Majstorska cesta (danas državna cesta D547) otvorena 1832. godine. Rođena probijanjem živih stijena, ova prometnica povezivala je ličko naselje Sveti Rok s Obrovcem, prolazeći u serpentinama kod Jasenica i podno Tulovih greda, što ju čini jednom od najljepših hrvatskih cesta. Na njoj se nalazi i rodna kuća Luke Modrića. Serpentinama je riješavao problem nagiba: maksimalni nagib ove ceste u vremenu izgradnje od 5,5% ne znači samo da je bila napredna za svoje doba, već da je sukladna i s današnjim propisima.
Prohujalo s vihorom… tranzicije
Knežić je probio planinu i iza sebe ostavio cestu, crkvu i zdenac. No, dok se penjemo do samog prijevoja Vratnika – uz onaj famozni pogled na more s početka priče – nailazimo i na ostatke jedne druge priče. Stali smo na tamošnjem parkingu uživati u panorami kraj stare utvrde iz 1812. godine koja je, s bedemima poput viteškog oklopa, stražarila između mora i Like. Pogled je obuhvatio i ogroman betonski skelet – nemoguće je ne primijetiti išaranu i razbijenu zgradu s pogledom od milijun kuna.
To je motel Vratnik, izgrađen 1973. godine. Imao je deset dvokrevetnih soba, terasu, restoran i salu za ples i proslave. Mogli bismo reći da je bio dostojan cara – i zamisliti Josipa II. kako u nekom paralelnom svijetu, umoran od zakona i dopisa, odlučuje uzeti predah ovdje, gdje konobari trče s tacnama punim gemišta i pelinkovca dok harmonikaški sastav iz Senja svira u dimu cigareta i roštilja. Bio bi to svijet u kojem ne pada s konja, već s nogu u tri ujutro, dok se parovi vrte u kolu a radni narod ga tapše i nudi još jednu rundu. Možda bi mu se konačno na licu pojavio smiješak. Jer, takva je atmosfera ovdje bila. U „doba mraka“ gorjelo je od života: kuckanje čaša i potpetica lakiranih cipela, pjesma koja se prosipa niz planinu, pepeljare pune Drine, Titova slika na zidu, harmonika koja se nije gasila do jutra.
Dok su smijeh i muzika odzvanjali salonom, nad planinama su se skupljali neki drugi oblaci, a iza zastora se već pripremala nova predstava. Osamdesete su bile zadnje desetljeće kada se ovdje pjevalo bezbrižno, jer svijetla će se uskoro zauvijek ugasiti, a mamurluk naizgled neće imati kraja.
Stigli su rat, demokracija i šlag na torti: privatizacija. Tri riječi koje su preko noći pretvorile glazbu u tišinu i ruševinu. U vihoru tranzicije senjsko ugostiteljsko poduzeće Velebit, koje je držalo motel, pada u ruke jednog našeg biznismena s Harvarda i domaćeg majstora za pakete. Paket koji je zgrabio uključivao je turističko naselje, objekte, priobalna zemljišta, pa i sam motel. Godinama je sve stajalo zanemareno, dok konačno nije propalo – pretvoreno u stečajno hrpu papira i dugova. Državi su ostali milijuni neplaćenih obveza, a novi vlasnici obnovu nisu ni započeli. U hodnicima kojima je nekad odzvanjala muzika, sada zveckaju prazne limenke i puca staklo rasuto pod nogama.
Ogledala na planini
Motel, nekoć dostojan cara, danas zjapi potpuno uništen, razbijen, išaran grafitima i pun smeća. Kostur od betona na rubu planinske provalije. I kao da smo zajedno s njim i mi postali apatični, demotivirani, bezvoljni. Navikli smo na ruševine, na obećanja koja se nikad ne ispune, izgubili smo vjeru da se išta može promijeniti i da se uopće isplati pokušati. Čujemo komentare onih koji sliježu ramenima: „Eh, da je taj motel bio profitabilan, radio bi.“ Čitamo o Knežićevom zdencu u Senju oko kojeg je danas podignut parking i cinične komentare kako treba poslati buldožere na zdenac pa da se zauvijek riješimo tereta kulturne baštine.
Na Vratniku se tako sudaraju dvije priče: ona o čovjekovoj upornosti i stvaranju, i ona o još većoj lakoći razaranja – jedna urezana u kamen, druga razbijena u betonu. Te priče stoje jedna nasuprot druge, kao ogledala kroz koja gledamo vlastiti lik: što sve možemo kad se potrudimo, i što se događa kada dignemo ruke. A između njih, u daljini, kvarnerski otoci, svjedoci naših pothvata i promašaja. Oni znaju ono što smo mi, izgleda, zaboravili: da ponekad i najmanji kamenčić može pokrenuti lavinu i promijeniti tok povijesti...
Moja ekipa je uvijek pravila pauzu na Vratniku kada smo išli motorima prema obali, uz obavezno fotkanje. Opet mnogo toga učim iz Vašeg teksta, ne samo o caru Josipu II i Knežićevim pothvatima, nego i o motelu – koji je sinonim za jad koji nas je sve snašao.
Nadam se da će ovaj tekst biti taj kamenčić koji će pokrenuti lavinu – ka boljem. Nevjerovatno je da je ovakav dragulj upropašten. Taj fantastičan pogled prema Kvarneru (vrijedan milion dolara) sa terase motela je i dalje tu.
Da, taj motel je baš priča o svima nama… Hvala na lijepim riječima i čitanju 🙂